Ako bi vam neko rekao da od toga koliko ste opušteni zavisi na koji način ćete svariti hranu koju ste pojeli, da li biste mu poverovali? Iako je ovo dobro poznata činjenica u medicini, ipak se daleko više pažnje pridaje onome šta jedemo, nego onome ko jede, iako je i jedno i drugo podjednako važno.
Rezultat je da se o hrani priča do tančina, da se u njen sastav ulazi do atoma, a potpuno zanemaruje osoba koja tu hranu jede i stanje u kojem se nalazi dok jede. A upravo to je od ključne važnosti. Više nego ikad, priča se o stresu i njegovom pogubnom uticaju na zdravlje. Manje je poznat uticaj stresa na varenje i činjenicu da je naš organizam dizajniran tako, da dok je pod uticajem stresa, varenje više nema prioritet, biva smanjeno ili čak zaustavljeno ako je stres snažniji. A kako se danas najčešće dešava da su ljudi pod hroničnim uticajem stresa niskog intenziteta, to znači da postoji velika mogućnost da hrana koja se pojede ne bude iskorišćena na pravi način, a da eventualne smetnje sa varenjem imaju samo jedan uzrok - stres. Drugim rečima, možete pojesti najzdraviju hranu na svetu, ako ste pod stresom, nećete dobiti sve one benefite koje od te hrane očekujete.
I tu dolazimo do metaboličke moći opuštanja, prave teme za praznične dane. Interesantno je da uvek posmatramo negativne strane praznika kada je reč o zdravlju i hrani. Žalimo se da su trpeze preobilne, da je hrana nezdrava, da je pojedemo previše i istini za volju, sve to jeste deo prazničnog miljea. Ali hajde da postavimo stvari drugačije, pa da vidimo koja je to dobra strana praznika i opuštanja kome se predajemo. A jedna od najvažnijih jeste da svoje telo dovodimo u optimalno stanje za varenje hrane. Porodica, prijatelji i dragi ljudi kojima smo okruženi, slobodno vreme koje se najzad pojavilo, divna su kombinacija koja itekako pozitivno utiče na zdravlje. U takozvanim „plavim zonama“, regionima u različitim krajevima sveta u kojima ljudi doživljavaju duboku starost u dobrom zdravlju, društveni život i zajednica su među najvažnijim karakteristikama, uoprkos tome što su regioni u kulturološkom i svakom drugom smislu potpuno različiti.
Vrlo dugo enigmu je predstavljalo selo Rozeto u Americi, naseljeno grupom Italijana. Ono čime je privuklo pažnju početkom šezdesetih godina prošlog veka jeste izuzetno nizak stepen bolesti srca i krvnih sudova u poređenju sa ostatkom Amerike, čak i u poređenju sa susednim selom. Nisu imali ni jedan slučaj srčanog udara ispod 65 godina starosti, dok je to u ostalom delu zemlje bio uzrok smrtnosti broj jedan baš kod ljudi ovog doba. Ljudi su umirali od starosti. I kada su stručnjaci proučili sve što je moglo da se prouči, od ishrane, preko vode i zemljišta, i kada nisu uspeli da dođu do odgovora zašto je tako, ispostavilo se da je tajna u zajednici i povezanosti ljudi koji su je sačinjavali. Lekar koji je proučavao ovu zajednicu dugi niz godina je zaključio da „izolovani pojedinac može lako da bude preplavljen izazovima svakodnevnog života, i ova vrsta preplavljenosti može da izazove stresne odgovore u telu. Pojedinac koji je okružen zajednicom koja mu pruža podršku, međutim, opušta se. Ova vrsta opuštanja se pretvara u pozitivne efekte na fiziologiju tela, što dovodi do prevencije bolesti, a ponekad i do njene remisije“.
Sve nam ovo govori koliko je mnogo elemenata uključeno u dobro zdravlje, a da mi vrlo često nastojimo da te elemente uprostimo do maksimuma, pa da uperimo prst u ishranu ili neke životne navike koje proglašavamo obavezno lošim. A zaboravljamo da usamljenost može da truje više nego nepravilna ishrana. Da svet koji stvorimo u svojoj glavi, a koji je prepun teških, negativnh misli stvara više otrovnih hemikalija u našem telu nego što su to otrovi koje unesemo spolja.
Zato uživajte u vašim praznicima, u ljudima sa kojima ih provodite i u trpezi koja je pred vama. Jer ono što je zajedničko za sve nas jeste potreba za zajednicom, grupom ljudi koji su naši, koji će nas razumeti, sa kojima ćemo podeliti trpezu. Praznici su vreme kada treba da se okrenemo jedni drugima. Da živimo život ispunjen zahvalnošću, a ne stalnim frustracijama i nezadovoljstvom. Da preispitamo prioritete. Ali stvarno da ih preispitamo i da ih ozbiljno ispomeramo. Da nahranimo telo, ali i dušu. Život je mnogo više od onoga što nam je na tanjiru. Koliko ćemo od toga otkriti, a da nam je važno, zavisi samo od nas.