Senf je namirnica bez koje danas ne može da se zamisli moderna kuhinja. Zbog izuzetne lekovitosti slačice, koja je u osnovi ovog popularnog namaza, i korišćenje senfa često se preporučuje u medicinske svrhe.
Danas postoji oko 40 različitih podvrsta slačice, ali po boji i ukusu, razlikujemo tri osnovna tipa: crnu – prodornog ukusa i manje veličine, smeđu slačicu – ljutkastu, koja se češće gaji i belu – blede boje, koja daje najviše semenki, ali je najslabijeg ukusa.
Oštar miris senfa može da doprinese pročišćavanju sinusa i da poboljša apetit. Takođe, ne bi trebalo zaboraviti, da senf može da deluje i antibakterijski, a njegovo konzumiranje može da pomogne i u sprečavanju nadimanja.
Prvi pisani zapis u kome se spominje senf potiče još od pre 5.000 godina, a interesantno je spomenuti i da se u Novom zavetu kraljevstvo nebesko upoređuje sa semenkama slačice. Za senf su znali Egipćani, a Stari Grci i Rimljani su ga koristili i za konzerviranje. Čuveni matematičar Pitagora je govorio da senf izoštrava um. Italijani ga konzumiraju uz pečenu ribu, Englezi uživaju u njemu uz junetinu, a Nemci uz već tradicionalne kobasice. Najpoznatiji senf je onaj koji se pravi u Francuskoj, u Dižonu.